Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

BITNA PORUKA SVIM POSJETITELJIMA OVOG BLOGA: ...sve mi uzmite... ali kosu, marte, I-pod i brata mi ne dirajte!!!burninmadburninmadburninmad

Image Hosted by ImageShack.us
Jebeno dobre pjesme...
Image Hosted by ImageShack.us


NEMO

Image Hosted by ImageShack.us


This is me for forever
One of the lost ones
The one without a name
Without an honest heart
as compass

This is me for forever
One without a name
These lines the last endeavor
To find the missing lifeline

Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I'd give my eveything

My flower, withered between
The pages 2 and 3
The once and forever bloom
gone with my sins

Walk the dark path
Sleep with angels
Call the past for help
Touch me with your love
And reveal to me my true name

Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I'd give my eveything
Oh, how I wish
For soothing rain
Oh how I wish to dream again
Once and for all
And all for once
Nemo my name forevermore

Nemo sailing home
Nemo letting go

Oh, how I wish...

Name... forever more...


- Nightwish (with Tarja Turunen) -

* * * * * *

NOTHING LEFT

Image Hosted by ImageShack.us


I am all alone in this pitch-black night
All my dreams in vain
I am the one who lost the fight
Black shadows around me, no hope, no light left inside

Heartless I am, it's time to cut, bleed and die

ALL THIS SORROW INSIDE ME TURNS TO HATE
I'LL HAVE MY REVENGE NOW
I WON'T WASTE ANOTHER DAY
THERE'S NO USE IN DENYING OUR LOVE
I HAVE TO GO TONIGHT,
I WILL FLY AWAY


Now we are together beyond the gates in eternity
I hold your hand as we drown together in this sea
There's no angels to guide our way
We are lost forever, the pain inside won't fade away


-Norther-

* * * * * *

TALE OF REVENGE

Image Hosted by ImageShack.us


He bears a tale so gloom and tragic never to be known
Into darkness now fallen, into hatred now grown
Like stillborn child drifting in the silent seas
of blood, crushing all his dreams
No castle walls can hold the fury in his eyes
Devotion for death, now controls his life
No gold or silver can bring him consolation
Only one thing is left inside him, the desire of revenge

One light so cold and pale, sleeping quietly all alone
One life so cold and gray, wandering away from home

Parted with a horrid cry, snow falls on his grief
United by the sword of wicked screams
What deeds he has done to hear those deadful sounds
In the ruins of memories he wanders, forever bound
Forever bound to death!

Wait for me in th mountains, haunt for me in the winds
Wait for me in the land where nothing lives
Until the day I have found revenge, I will feed my sword
Until my heart is cold, every breath of mine is yours

-Ensiferum-

******

MORROR OF MADNESS(chorus)

Image Hosted by ImageShack.us


Hey you, in the mirror
stop twisting my weak mind
Mirror of madness,
stop haunting me

Hey you, before the mirror
your eyes keep telling you lies
Mirror of madness,
is making you insane

Hey you, in the Mirror
I'll smash your face to pieces
Mirror of madness,
this dream is over

No more, you no more
your face is gone, forever
Mirror of madness,
left me alone

-Norther-

* * * * * *

HIGER THAN HOPE

Image Hosted by ImageShack.us


Time it took the most of me
And left me with no key
To unlock the chest of remedy
Mother, the pain ain`t hurting me
But the love that I feel
When you hold me near
The hopes were high
The choirs were vast
Now my dreams are left to live through you

Red Sun rising
Drown without inhaling
Within, the dark holds hard

Red Sun rising
Curtain falling
Higher than hope my cure lies

Passiontide
An angel by my side
But no Christ to end this war
To deliver my soul from the sword
Hope has shown me a scenery
Paradise poetry
With first snow I`ll be gone
The hopes were high...
Red Sun rising...
Your death saved me

Red Sun rising...


-Nightwish (s Tarjom)yes-

* * * * * *

WARRIOR'S GRAVE

Image Hosted by ImageShack.us

Amongst such ravage he arrived,
to a village once so calm.
Rooftops glowing the colours of flame
and the blood of the beloved on the ground.

Such anger did it raise to echo through all skies.
To beyond so many may have travelled
but not yet they were to take him along.

'though gathering his forces from those nearly defeated,
alone it was his rage that shook the cruel enemy.
Hundreds of corpses he trampled underfoot,
his axe on their necks as a display of mercy.

"Blades of your swords shall be set free,
iron so cold shall now redden!
Grant them a glimpse of your hatred,
drown them into the streams of gore!"

"Behind your shields you shall now hide,
all you cowards better flee!
Should you past us desire to walk,
our last man standing you must strike to the ground!"

Very few were spared to tell this story,
so immensely the blood took to flowing.
And so the time of the warrior did come
with an embroided blade in its hand
(but a man unyielding with his brothers by his side
as a legend he lives forever).

-Moonsorrow-

* * * * * *

BEYOND THE DARK SUN

Image Hosted by ImageShack.us


... For years I have traveled in coldness,
But my heart is warm as the darkened sun above me...
Nothing can never take away
What I've seen with these tired eyes

Face of the weeping night
And the shade of the fading light

The dawn will never rise again for my eyes
And I will never sleep again
I've lost my hope time after time
Cause the light has vanished from the sky

Now when the darkness has become part of me
I got to let my shadows free
Cause I never looked behind, I never tried to find
Something that could have made me one
Now when the sorrow has taken control of me
I got to let my shadows free
Cause I never looked behind, I never tried to find
Something that could have made me one
Something that I could reach the Sun

-Wintersun-

* * * * * *

HAPPY LITTLE BOOZER

Image Hosted by ImageShack.us

He sees himself as the saviour of the world
His will is strong and he's feeling good

Ive known him since the first taste of beer
I will meet him many times in a year

Happy little, Happy little, Happy little boozer...

He thinks he is the most famous guy
He smiles and laughs and he has a loud voice

He can be very nice he can be full of anger
He'll behave very well, right after misbehaving

- Korpiklaani -

* * * * * *

THE BARD'S SONG

Image Hosted by ImageShack.us


Now You all know
The bards and their songs
When hours have gone by
I'll close my eyes
In a world far away
We may meet again
But now hear my song
About the dawn of the night
Let's sing the bards' song

Tomorrow will take us away
Far from home
No one will ever know our names
But the bards' songs will remain
Tomorrow will take it away
The fear of today
It will be gone
Due to our magic songs

There's only one song
Left in my mind
Tales of a brave man
Who lived far from here
Now the bard songs are over
And it's time to leave
No one should ask You for the name Of the one
Who tells the story

Tomorrow will take us away
Far from home
No one will ever know our names
But the bards' songs will remain
Tomorrow all will be known
And You're not alone
So don't be afraid
In the dark and cold
'Cause the bards' songs will remain
They all will remain

In my thoughts and in my dreams
They're always in my mind
These songs of hobbits, dwarves and men
And elves
Come close Your eyes
You can see them, too…

- Blind Guardian -

Lucifer's Curse

03.11.2009., utorak

Dementia

Pogledom ću na tvom srcu zasaditi grijeh – kao sjeme od božjeg stvora. Na tvome ću se srcu, pogledom u tvoje oči, nastaniti kao nepozvani gost i kao jedina utjeha tvojoj samoći. Mene ćeš sanjati na razmeđu neba i zemlje – na mjestu gdje se prošlost i sadašnjost spajaju u jedno, u svjetovima bez početka i svršetka, na suzi rađanja i umiranja. Moje ćeš ime tada spomenuti, kada blaga zraka svjetlosti padne na tvoje staklene oči. Nećeš tu zraku više gledati. Niti jednog jutra, više nećeš ugledati sunce. Hodnicima tvoje unutrašnjosti šetat ću nepozvano i u svakom ću kutku tebe pronaći klicu svjetlosti – ubit ću je svojim poljupcima od pepela i leda.

Pogledom ću u tvojoj duši tražiti mjesto – na kojemu ću odmoriti zloću. Kao dementia i sloboda u jednom paketiću umotanim ukrasnim papirom, pogledom ću ti pružiti sve... a tvoje će spoznaje trajati vjekovima – jer ćeš poklon dugo odmotavati. Ljudska je znatiželja uvijek donijela razočarenje – ali ja ne dajem to. Ja dajem ono što tražiš, zbog vlastite želje za boli, za vriskom. Tišinu nećeš ubiti gledajući ono što je jače od tebe. Na razmeđu svjetova, na stranicama tvoga života zapisano je zahtjevanje nasuprot mogućnosti. Ja te dovodim do apsolutnoga... jer...

Na tvome srcu zasadih želju – i zalijevam ga kao mladu klicu koja me drži na životu. Sada ću rastaliti svoju pojavu i ući u tvoj um, urezati se u tvoje plaho sjećanje. Moje ćeš ime pamtiti – u mojim je rukama knjiga s tvojim imenom, sa stranicama tvojega življenja... i prvu sam iskinula, barem večeras... ali naših će zajedničkih večeri biti još mnogo, dragi moj čovječe.

Nejasni su glasovi u tvojoj glavi, lik moj pred očima ne možeš izbrisati. Nemoj se truditi, već sam te obuzo. U svakom sam djeliću tebe, u svakom otkucaju tvoga srca, u svakoj kosti tvojoj, u koži i ispod nje, u dodiru sa zrakom – u cijelom skršenom tijelu tvojemu. Zmija sam koja ovila se oko tvoje ranjene duše, meni podložne, meni, samo meni – za iskorištavanje i hranu... za orgulje koje tebi sviraju... Za pokajanje i suze, krvave suze koje ćeš dati - samo meni.

Ne traži odgovore na pitanja, jer ih ne postavljaš. Ne napreži glasnice. Pred zrcalo stani – pogledaj u istinu bez granice, onu istinu koja te razočarala. Pusti me da ti budem lijek i prokletstvo, sve ono što nisi želio. Spoznaja jest jedna – tvoje želje, humani stvore, nisu važne...

Na tvojim usnama dobih ime – što ću biti ja, osim tvoje bolesti, ludosti, želje – ime za mene ne postoji i ne pokušavaj mi ga nadjenuti. Ludost neka ostanem, ono što će te ubiti, ono što će se tobom nahraniti. I što sad? Iz srca tvoga raste grijeh, a tvoja je krivnja jer si mi dopustio da se u tebi nastanim. Sad poljubi moje skute, pod noge mi padni... jer ondje ti je i mjesto, bijedni stvore ljudski, kao i čitavom tvome rodu stvorenom u ludosti i pogrešci.


Image Hosted by ImageShack.us


Najdraži moji, evo i novoga posta. Što reći o njemu... hm... samo tračak inspiracije, uz primjese razočarenja ljudi koji me okružuju, no dobro. Podnosi se to kad im se nanese zlo, osjeća se osveta i sve je poslje dobro - jer je nakon osvete izuzetno lakše živjeti. I btw, svima vama koji se još sjećate mog dragog kolege Damiana, sve vas je pozdravio i evo, ja s ponosom objavljujem njegove misli - da će možda otvoriti novi blog (nagovorih ga, pošto je mulac zaboravio staru lozinku) i da će se svima javiti, barem je obećao... smokin

- 00:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.08.2009., srijeda

Pohvala najsvetijima

Krvavo će jutro opet osvanuti. Dim se oko nas polako slegao. Uskoro će opet početi pražnjenje topovskog oružja i automatskih pušaka. Proljeće je, a nigdje proljetnoga mirisa. Samo krv nadražuje moje nosnice.
Ova fronta broji sve manje vojnika. Bojim se pogledati u desno… jer je previše mojih prijatelja palo. Još samo malo vremena ostalo je do zore. Krvava je bila ova noć. U ušima još uvijek čujem šumove i snažnu zvonjavu. Nemam više straha. Već mjesecima sam ovdje... i uvijek pomislim kako postoji još nešto strašnije.
Ja sam vojnik. Borac. Tužna slika ratnika koja se i dalje bori. Zabrinutost tišti moje srce više od svega. Ne znam gdje je moja obitelj, ne znam jesu li preživjeli. Moram ipak pogledati udesno. …
Potresna je slika koju vidjeh. Izmrcvarena tijela na prvoj crti, a sve to bijahu mladi moji prijatelji, oni s kojima sam nekoć davno sadio voćke, s kojima sam nekoć davno cijepao drva, s kojima sam sjedio na kavi i pričao im svoje dogodovštine.

Pogledah pušku koju sam držao u svome krilu kao malo dijete. Ona jedina bijaše moja obrana. Naslonjen na zemlju u hladnom i vlažnom rovu, u maskirnom odijelu zamrljanim blatom i krvlju, s još hladnijim šljemom na glavi, nisam se zapitao je li vrijedno ovoga. Samo sam se bojao i molio se s krunicom i Isusovim križem u rukama da su svi moji dobro i da ću se, ako preživim ovaj pakao, imati kome vratiti.
Ona koja mi je dala ovu krunicu, nadam se da me neće zaboraviti. Ovo bijaše njen pozdrav meni koji odlazim u sigurnu smrt, da branim zemlju, zastavu crvene, bijele i plave boje, ponosni grb moje zemlje, dom, ženu i dijete… majku, oca, sestru i brata. Teške su mi vjeđe… i moram sklopiti oči. Niti jedna tjelesna rana nije toliko duboka kao rana na duši kojoj je ime Neizvjesnost. Što li me to čeka danas kada sunce obasja sve ovo? Zemlja je krvava, krvi se mlade već dovoljno napila, a ova je jedinica sve manja. Nije me strah smrti moje. Strah me smrti onih koje volim i za koga se borim.

Spustih se na koljena i odložih pušku sa strane. Izvadih krunicu i prislonih je na čelo u sklopljenim rukama. Molio sam i molit ću do kraja, pa i nakon njega. Ako već ja iz ovog paklenog ognja ne mogu izaći, barem neka žrtva mene i mojih prijatelja, čija tjelesa leže svuda oko mene, ne bude ono što će se zaboraviti nego nešto što će se štovati. Njihova treba biti slava svega svijeta, jer dobrovoljno poći u smrt… to mogu samo oni čista srca. Ova žrtva je sveta i čista, jer ne napadamo nego branimo. Ako je sudbina moja da umrem, tada ginem zbog ljubavi i dišem zbog iste za ovu zemlju, koja se krvi mojih prijatelja napila. Ako umrem, neka me nađu nakon svega ovoga i pokopaju u mome selu, pored mojih djedova… i neka stave ovu krunicu na moj grob. Jaka je duša, ali tijelo je slabo i izmoreno. Kada bih barem znao je li izrađen taj metak negdje, koji nosi moje ime, i koji će upravo meni oduzeti život. Ali to ne zna nitko, pa ni ja. Moja je čast vojnika da se borim, kakav god ishod bio, nadajući se da će netko prolaz kroz ovaj pakao nagraditi putem u raj.

Slika s lijeve i desne strane je potresna, dok proljetno sunce obasjava sve ovo oko mene. Danas je dan kada je Krist uskrsnuo. U ovoj godini, ili nakon mnogo njih, nadam se da će i ovi moji prijatelji koji ovdje izginuše, na prvoj fronti bez straha i kajanja, uskrsnuti i zatražiti pravdu za vlastitu smrt pred nogama jedinoga Boga. Rat se ne smije zaboraviti, kao niti mrtvo tijelo, raspuknuto srce oca i srebrna suza jedine majke.

…ponovno su zapucali neprijatelji i moj je red da spremim krunicu u džep mokre uniforme tik do svoga srca. Ako umrem, neka me čuva kao i dosad, jer možda je smrt jedini izlaz iz ovog pakla. Do trenutka kada će metak iz neprijateljske puške probiti moje srce, moja je zadaća braniti krvavu Hrvatsku zemlju, do posljednjeg izdaha moga tijela i duha.
Jer ako je to cijena slobode… neka nam je vječna slava i hvala pod križem tuge i ponosa.


Image Hosted by ImageShack.us


...najdraži moji, nisam vas zaboravio - niti ću ikada. Možda uskoro dolazi ono vrijeme kada ću maknuti i ja ovu sjenku sa svojega lica i odati vam tko sam... a možda još nije vrijeme za to. Dajem vam na dlan priču o boli. Kratku priču koja je sročena ovako u nekoliko redaka, a o kojoj s emože pisati tisuće stranica... Rat može biti sveto, jednako koliko i nesveto - ali je ponekad nažalost neophodan... Svima vama šaljem lijepi pozdrav, nadajući se da me niste još zaboravili - jer vas još neću ostaviti na miru. Netko mi reče dolje da sam nepresušan izvor inspiracije, i hvala na tom komplimentu - trudim se to i ostati. Blagoslovljeni bili...

- 02:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.04.2009., petak

Poslanik

Je li anđeo ikada pogledao u čovjeka koji se hrani srdžbom i strahom tuđim? Je li ikada anđeo pustio suzu radi čovjeka koji bijaše nanio velike nepravde bližnjemu? Postoji li anđeo koji bi svojom krvlju nahranio ljudsku obmanu i izbrisao grijeh, kao novi bog koji se rađa iz krvi ljudske nakon što se nebo pomrači i purpurni oblaci ubiju sunce? Ima li taj anđeo milosti?
Anđeo je u ljudskom umu savršenstvo, milost i spasenje s nebesa, ali što ako anđeo nema milosti? Što ako će se anđeo hraniti krvlju ljudskom, svojim rukama mrcvariti tijelo čovjeka, kidati komadić po komadić njegove kože, lišiti ga očiju… očiju koje su gledale zlo koje su ruke činile, očiju koje su zrcalo duše… što ako će anđeo s jednim krilom nesavršenstva zavladati u točan sat svijetom čovječjim i uskrsnuti zlo da pokosi svijet?
Pokloni mu se, ljudski stvore. Pred nesavršenog anđela s jednim tamnim krilom, padni na koljena, poljubi mu stope i otkopčaj remenje njegove. U očima kojih više nemaš, duše koja više nije tvoja, nemoj pitati kako je sve došlo do ovoga… traži krivca u zrcalu potoka kojim teče krv tvojih predaka… tvoj je odraz čist u njemu kao i odraz svetice u bistroj vodi. Klekni pred njega. Klekni i ne pitaj.
I dok anđeo kosi tvoj rod, tvoje uspomene i tvoje bližnje, one koje poznaješ i koje nikada nisi vidio, samo kleči i šuti… jer ovaj ovdje bez lica i imena ne podnosi vrisak i negodovanje. Budi realan jer nisi više čvrst. Promatraj bez očiju kako sakati tvoje najmilije, kako njegove duge kose šibaju grešne duše, kako mrzi ne samo tebe, nego cijelu rasu roda tvojega. Umri na grudima majke zemlje koju si gazio…
Pergamenti sakramenata u njegovim će rukama izgorjeti i dok se ne pojavi anđeo s oba krila, nebitno koje boje, dok četrdeset anđeoskih korova ne zapjeva i dok se svi drugi ne okupe u slavlje pustošenja i uništenja roda čovječjega… na koljenima budi, grešni čovječe. Pati na koljenima, umri na koljenima… jer sad si potlačen od višeg bića koje ne štedi nikoga i ništa. On je taj kojemu si se morao klanjati i od kojega si trebao strahovati, ne od drugog ljudskog stvora.
Pretvori se u pepeo kao i ostatak svetih djela. Na koljenima izdahni jer ovaj ovdje milosti ne poznaje. Upamtiti nisi htio nešto što prvi otac čovječji učini, a zmija ga svojim zlatnim očima zavede. Pouka je jedna, sasvim jasna i savršena, za onoga bez lica i imena jedino razumljiva; Neka bude iskreno i mnogo puta osuđeno, ali patnja je najčišći osjećaj koji će biće po imenu čovjek na Sudnji dan spoznati.
Pogni glavu sada, poljubi grešnim usnama zemlju koji si gazio. Moli ga da učini ono što je ispravno, poučno, vječno.


Image Hosted by ImageShack.us


Zasad malo inspiracije, dragi moji... i dalje mislim na vas, nadam se, i vi na mene... Slava vama i bogovima, nadam se da će vam se ovo svidjeti... navala želje za krvlju i osvetnik u licu sveca. Beautiful... I think... Pozdrav svima, živi mi i zdravi bili... mah

- 18:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #

10.01.2009., subota

...posoljeni zrak i razlivena tinta

Vjetar je hladan. Šiba moje kosti poput biča sa sitnim oštricama. Da je u mogućnosti, poderao bi mi kožu i zabio te sitne srebrne iglice u moje kosti. Ne zamjeram ništa. Želio me još prije naučiti pameti… ali nikada ga nisam slušao. Svjesno sam mučio svoju dušu opirući se vlastitom mozgu. Duša je mučila tijelo. Duša je to voljela… mučiti i izmučiti do smrti. Tijelo je dopuštalo i liječilo rane, iznova i iznova kako bi primilo nove.
Sada je došlo vrijeme kada ležim beživotno podno visoke planine opasane plaštom od leda, blizu smrznutog mora, zajedno sa svojim mrtvim tijelom. Oči su već zaleđene, pomjeriti ih ne mogu. Na ovome mjestu sam u svome snu, ostao nepomičan radi pouke i shvaćanja, dokazivanja duhu da ja mogu zaustaviti patnju koja me muči i iznova gradi u tisućljetno biće koje ima samo jedno ime. Ima li ime? …je li bitno ima li? Ono što posjeduje živi stvor ne mora imati ime, živi stvor će biti bogat spozna li da posjeduje ono nešto. Tijelo ovjenčano snijegom više ne osjeća vrelu krv u sebi. Ledena je. Više ne osjeća miris mora… a više ne osjeća niti vjetar od zaleđenosti. Ne sanjam o kaminu i vatrici koja će me ugrijati. To je iluzija, kao i toplina od osobe koja bi ju trebala dati, bezuvjetno. Voljeti bezuvjetno… vjerovati bez kompromisa, izaći u susret… Pouka koju nosi moćni sjeverac šibajući ledeno tijelo u snu jest jedna; izgubljeni je svijet onaj u kojemu vladaju vatra i toplina. Tako je u ovo vrijeme… moderno vrijeme. Jedino vjerodostojno što još ima snažnu moć nad čovjekom jest hladoća, zima, led… nevina boja bijelog snijega i osjećaj polutoplog daha što ostavlja trag na hladnom zraku.

Tijelo više ne drhturi. Zaleđene oči gledaju u plavo zvjezdano nebo ne maštajući više o cvijetu ili bojama. Jedna je boja sveta i smrtonosna kao i sam život i spoznaja u njemu. Mir je tijelo postiglo tek nakon što je dušu otjeralo kroz zadnji topli dah… jer je duša kriva svemu… nije dopuštala tijelu da ubije nadu za toplinom.
U srce zaleđenog tijela pala je suza zvijezde i anđela, a duh nestane na sjevernom vjetru promatrajući tijelo u kojem življaše i sažali se ''I kosti… i kosti sam ti uništila…''

Vjetar pokopa tijelo snijegom i ono nestane u zemlji od leda… a ja izdahnuh u snu od razočarenja osjećajući hladnoću... jer srce moje sada je od stakla... kao blagoslovljeno od leda.


Image Hosted by ImageShack.us


...najdraži moji... evo i mene... moguće je i to, vjerovali ili ne... reći ću vam samo da jako mnogo radim, da nemam vremena više ni za sebe niti za bolest koliko sam u poslu i duboko se ispričavam na obećanju koje ne izvrših... ne pisah post već jako dugo. Ovo je jedna misao... točnije, polusan koji poželjeh podijeliti s vama... nemojte me zaboraviti iako sam eto... udaljen od svega. Ni ja vas nisam zaboravio...

Sve najbolje vam želim... nadam se da će vam post donijeti spoznaju koja je pomalo surova, ali dobronamjerna...

- 00:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

24.08.2008., nedjelja

Erotsko izlječenje

Kako drugačije da ga promatram? Kako da postavim sebe pred muško tijelo koje leži ovdje, preda mnom... kao meni ponuđeno. Meni. Samo meni. Nisam ga tražila, meni to ne treba… meni ne treba tijelo. Meni treba krik. Ljudski krik, njegov vrisak… samo neka glas razbije Tišinu. …samo neka ne utrne sve bez glasa. Svezan je. Promatram tu strukturu muškog tijela. Okrenut mi je leđima, ruke su mu svezane za krevet. To sam učinila ja? …zaboga, zašto…? Prsa su mu razvijena, ali kroz tu blijedu i tanku kožu naziru se njegove snažne kosti, rebra… a tek ruke. Duge bijele ruke… kao da zovu na otkupljenje i oslobođenje. Svezan je. Nag je.

Nisi ovdje tek toliko da ležiš… da me gledaš tim uplašenim dječačkim pogledom. Što mi to radi tvoje tijelo… - Nisam kriva što ne pripadam vama, običnim ljudima, što pripadam drugima koji se hrane ljudskim strahom. Ne. Ja nisam kriva. …ja nisam birala. Neću ti ništa reći… i prošlost je ponekad bolna, kad se uspomene prenose u budućnost. Eh, da je barem danas taj zadnji dan…

Dotaknuh ta prsa, mokra i hladna svojim prstima. Iznenađenje… zar je strah od jedne žene u ovom čovjeku tako snažan… jak? Pa zašto me se bojiš, dobri čovječe… Ne želim nauditi tvome tijelu… ja se samo moram nahraniti.
Rukom prođoh po njegovom trbuhu. Drhtaj… kao dijete pod majčinom zaštitom, zadrhtao je. Nisam gruba. Ne. Nema smisla iživljavati se na ovom čovjeku. Ne. Možda ovo uopće nije u redu… ovo ne valja. – misao je odredila ishod. Popuštam.

- Idi. – odvezah ga – Ne trebaš biti tu.
Uspravio se iza mene, okrenuh mu leđa nakon što sam ga oslobodila. Zašto do vraga, još ne odlaziš? Vrata nije otvorio, nije još izašao. Bježi, dobri moj čovječe… ne znaš tko sam…

Zar su njegove ruke tako hladne? Prsti tako tanki i lagani, gotovo kao moji…? – Dotiče me po ramenima… ali snažna Tišina i dalje stoji s nožem u ruci usmjerenim prema meni. Još nije srušena… nije pobijeđena.
Soba je zamračena, svijetlo je večeras prigušeno. Dali da odgovorim na ovaj govor tijela ili… zašto, ludi čovječe, nisi otišao…

Okrenuh se prema njemu. Dobivam… osmjeh. Osmjeh? Zašto se osmjehuje? Lijep je to osmijeh, blag… Nema više straha u njegovim očima, ishlapio je. Kako?
Rukama je prošao po mome licu. Tijelu ne dopuštam drhtaj. Te iste ruke lagano spušta na moja ramena, potom do laktova i na posljetku dlanovi padaju na dlanove. Ova mi gesta nije jasna. Moje ruke prinosi svojim prsima, laganim i profinjenim kretnjama. Spustio je glavu do moga uha i šapnuo, napokon razbivši Tišinu i rekavši - …diraj me.

Požuda je probuđena, Tišina je ranjena, zaleđena, razbijena u milijardu komadića u vremenu koji se večeras neće vratiti u moj svijet. Mjesec je pun.
Lijevu sam ruku spustila na njegov bok, a desnom ga malo snažnije uhvatih za rebra. Jedan njegov prigušeni, ali jednako zavodljivi Ahhh… i izvijanje njegova vrata…

Tada vidjeh kako njegovo bilo kuca za nijansu brže u njegovim vratnim žilama...


Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Obećah, dragi moji... da ću češće pisati. wink Nadam se da vam se ovo svidjelo... sve u svemu, blagoslovljeni bili, pazite na se gdje god bili.

Slava bogovima poganskim...

- 04:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

26.07.2008., subota

...ne bijaše me jako dugo... dragi moji

Bijela je postelja, neokaljana. Soba je mračna i izdužena, kao da se proteže u beskraj čovjekovih uspomena nad zastrašujućom stvarnošću. Nedaleko od njena kreveta, u zlatnom okviru na zidu, nalazi se slika. Savršeni portret nad kojim bludi srebrna mjesečina odaje lice čovjeka koji je postao uspomena. …nema ga.
Njezino disanje je usporeno, mirno. San joj je nepokolebljiv i još nije u fazi ostvarenja u njenoj svijesti, tako da nije u opasnosti. Njen duh je miran, a on bdije nad njom… On. Uspomena. Ili možda ne? Možda je ipak neznanac. Mjesečina ga otkriva na desnoj strani mirne i mrke prostorije. Sve je bliže, koraka ne raspoznaje.
San joj se prekida na zvucima tišine, savršene i nestvarne. Nad njom lik nepoznat, muškarac je, razaznaje. U njenom tijelu nema straha dok promatra taj lik. Oči su mu tužne, i sam pogled izmučen. Obris njegova tijela blijed je i jak, kosa koja mu pada preko lica je stvarna kao u čovjeka. Nepoznat je njenom umu, ali dodir na njenom tijelu ipak i nije toliko stran.
Svoju glavu naslonio je na njeno rame, uloživši sve svoje snage i umnu volju, da joj kao duh podari dodir. Krhko tijelo žene osjeća pritisak u grudima i zračnu struju u plućima kojoj nekakva sila ne dopušta da prođe do dušnika, nepca i usana… ne dopušta joj krik.

Njegove neljudske usne dotaknuše njen vrat. Njegove jake ruke pritisnuše njena zapešća na jastuke. Djevojka poželi kriknuti, ali ne… San ne dopušta, java je prisutna… Gdje je ona? Što se događa…? Boli li poljubac… ili ne.

Svojim je prstima prošao po njenim leđima, potom po vratu, obrazu i usnama. Njegov pogled nije razarao, nego je pitao. Ona se uspravi na jastucima i podijeli s njim isti onakav pogled čežnje. Žalio je, jer se bojao. Nije bio mrtav… bio je samo san. Obgrlivši ga rukama oko vrata, podari mu dodir i nježnost, kao on njoj malo prije. Kad bi je bar mogao dotaknuti onako kako ne može… pokazao bi joj koliko je snažan ne samo on, nego osjećaj. Tužna joj je duša, primijetio je. Na mjesečini koja se bori sa plavim zastorima, da ga osvijetli i otjera od nje, shvatio je jedno… Te su oči plakale, otprilike onoliko puta koliko i njegova duša. Razočarenje, bez milosti.

Ruke su njene bile sklopljene iznad njegove glave dok je ležao. Promatrao je što radi, ali njene se usne nisu micale. I njegov je lik polako blijedio pred nadolazećom zorom, tišina je bivala narušena.
Rukama uhvati njenu malu glavu i pogleda je progovorivši napokon, što je najtiše mogao da joj ne remeti duševni mir – Zašto moliš nada mnom?
Ozbiljnost njenog lica i jasni glas u njega usade nemir – Jer te poznajem.
Skupivši oči i pokazujući nezadovoljstvo, ipak je pomiluje po glavi – Po čemu?
Njene tanke ruke prođu po njegovim ramenima, dok je s njim dijelila pogled u oči. U prsima ju stegne, osjeti pritisak i energiju. Sve od njega, dio njega, njega cijelog. Ruke zaustavi na oba ramena, potom na desnoj lopatici i na posljetku, na njegovom desnom zapešću.
- Ovo nam je zajedničko. - nasmiješi se ona i pokaže na lijevu stranu njegovih prsa.
Ne podarivši joj osmjeh, otprati je u daleke snove, što dalje od stvarnosti koja je bila dovoljno surova da ubije i njega… njega koji bijaše miljama daleko. Na njenoj nadlaktici spazi riječ… Riječ crnim slovima napisanu, riječ koja kada je izgovorena od strane slabih na jačem položaju donosi katastrofu…
Riječ koju samo luđaci slave, kojoj se dive… propast za koju žive. Shvatio je… srce je jedno, duša je jedna, dva su tijela i dva uma. …a tako daleko.
- I will find you… - reče tiho, moleći se nad njom i boreći se sa zorom, da ostane još koji trenutak. Blagoslovi je tiho i svečano, a potom nestane… vrativši se u svoje hladne zemlje tišine.


...ova kratka pričica posvećena je Morganu Steinmeyer - Hĺkanssonu

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Što vam reći, blogeri... nije me bilo dosta dugo i ispričavam se zbog toga. Obećajem da ću eto... pisati češće... nemojte zamjeriti, zaista. Evo da se malo hvalim, željeni je fax upisan...što reći još... Zaista obećajem da ću se više potruditi oko bloga. And, I'm much better now... da se ne brinete. I dalje vas sve poštujem i volim, stoga... čitajte. I savjetujem jedno: kad čitate, treba znati na koji način čitati. Ne komplicirajte ako onaj koji je napisao od vas to ne traži.

Slava vama i bogovima poganskim...

Nemo

- 18:41 - Komentari (21) - Isprintaj - #

21.02.2008., četvrtak

...a život se gasio...

…a život se gasio. Sjedila je uz prozor promatrajući kameni grad. Kameni grad. Kao pakao je izgledao, kao mrtvilo pod punim mjesecom. A u njoj tuge… stotinu njih. Patnja svakoga od onih koji su spavali u svojim kućama bijaše na leđima jednog jedinog bića. Zašto je bila čovjek ako je bila anđeo? …je li bila anđeo…?
Sjedila je uz prozor promatrajući kameni grad. Ovaj grad nije bio njezin. …njezin je grad bio uklesan u ledu. Ondje je rođena, dušom. Zvao ju je njen snijeg, njeni ljudi. Svake večeri pjevali su joj pjesme prije negoli je usnula. Svake je večeri netko drugi stražario pored njena kreveta. Svake je noći neko drugo biće nad njom plakalo…
…a život se gasio. Ona je to znala. Gledala je kroz prozor staklenim očima. Na njenom licu pojavio se osmjeh. …a daje ga Mjesecu, i samo njemu. Jednom jedinom Mjesecu koji joj je i utjeha i podsjetnik na bol. A ona je tražila još, bez obzira hoće li njeno tijelo izdržati ili ne. Samo neka je pribiju mačevima i neka je ubiju. Život nije ništa značio, niti pišljiva boba, niti pogleda drugog čovjeka. Živjela je… a život je odavno izgubio smisla. Kavez joj bijaše utočište, kameni grad zatvor. …nekoć je žudjela za jezerima, za pitkom i čistom vodom u kojoj će oprati svoje lice… i ozdraviti…
Ozdraviti od bolesti, ozdraviti od boli, od smrti… o, gdje su li samo ta jezera, taj spas, ta priroda, mirisna trava, boja krvavog sunca, sveti snijeg… njen hrast… njeni čuvari… ozdraviti od života. Umrijeti. Živjeti. Umrijeti i oživjeti. …samo da je uzme što prije. Nema ovdje opomene. Pouka je čvrsta i bolna. Njena je, i samo njena.
Ondje dolje, pored one tamo zidine… nekad je prolazio mršavi momak sa šeširom. Nije bio jedan od čuvara. Nije pripadao njenom svijetu… ali kao da je bio njen. Pod crnim šeširom, skrivajući pogled, s mačem oko pasa i plemićkom opremom odlazio je onamo… u kulu. U kulu. Ondje, gdje ga je mjesec čekao. Nije željela znati zašto. Zaželjela je jedno… i to je svake večeri željela. Čista želja, molitva upućena Svevišnjemu… - Samo daj da dođe. …a život se gasio.
Ležeći na krevetu tonula je u san. San je bilo ono jedino što joj je davalo mir… odvraćalo je od stvarnosti – ondje gdje je susrela smrt. Istina je postala duboka tamna voda, nada je postala mulj, bogatstvo je blatom umrljano. Za ovaj je svijet ništa nije vezalo. …i život se gasio.
Škripanje vrata nije natjeralo njeno tijelo da se trzne. Bila je mirna. Mirnoća odavala je nesretnu sveticu. Možda joj je molitva ipak uspjela, možda je ovo vrijeme, možda je on… tko zna, možda jest, možda nije… ali neka je, neka je… tko god da je… samo voljela bi da je on, nitko drugi… on ima pravo na to… samo jedan, koji nije ni njen ni njihov. ...minute i sekunde je odbrojavala.
Sjeo je pokraj njena uzglavlja. Pomilovao ju je po glavi i u uho joj šapnuo Umrem li, ostavite balkon otvoren…
Oh, Lorca! Dobri stari Lorca! O Cordobo pusta i hladna, o prozore moj… balkon… balkon i put… On je… Lorca je… pjesnik apsurdnosti ovoga življenja… Lorca, jedinstveni Lorca. On joj recitira njenog najdražeg Lorcu… Ako umrem, ako umrem…
Pogleda u njega i ugleda spasitelja u crnom. Šešir mu je bio širok, špicastog oboda… što li je? Zašto su mu oči toliko tamne…? – Ali ne povlači ona želju.
- Hoće li boljeti? – zapita tiho. On odmahne glavom i otisne joj hladan poljubac na čelo. Silina i energija, moć hladnoće i pustoši prošlo je kroz njeno tijelo. Hladan predmet ostade joj u srcu probadajući ga srebrnim sjajem… U njenom oku podivlja opet plamen prirode… a on joj utisne poljubac na usnama… topao i nježan.
Pogleda u njega i nasmiješi se… - Kad umrem… ostavi balkon otvoren…
…i život se ugasio.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ne... nisam još otišao. Uspješno se liječim, dragi moji... još sam ovdje... nećete me se baš tako brzo riješiti... krećem u nove pobjede čim... ozdravim potpuno, a dotad uživajte u ovoj priči. Slava svima!

- 13:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #

30.12.2007., nedjelja

Čuvar

Uz osamu sam sjedio… i sjedio… i čekao. Vjetar je puhao svom silinom i raznosio bijele nježne pahulje oko mene. Probudili su me… iz leda. Skrivao sam se u mojim planinama, daleko od poganske Imperije, želio sam ubiti bol, spavajući u ledu. Tad su me probudile lijepe riječi. Okrenuh se i osluhnuh… Jest. Vjetar je govorio. Moje tanke bijele halje bile su smrznute, a ja opet, ne osjećah hladnoću. Nekoć sam uživao u strasti vatre i glazbe, naglih pokreta, životnog smijeha… a sad… tražio sam samo malo Tišine, a moj san protegnuo se u vječnost. Glad je ranjavala moje tijelo čim dođoh k sebi. Nisam bio sposoban za lov… a šuma je bila gusta… Uspio sam zapaliti vatru, mada mi je srce već stalo od snage leda. Umirih se… i nastavih slušati. Noć je bila duga… a sada je još duža, to sam znao. I ulice moga grada u Imperiji također su prazne… a ja sam daleko, i nitko ne zna da sam otvorio oči. Duboko u podsvijesti glasovi su zvali… i zvali… a ja sam spavao.
Osjećao sam, kad sam se umirio, nečije korake kako mi se približavaju. Šuma se umirila. Kao da je samo njemu dopuštala da prođe stazama nepozvanih.

Pogledao me zlatnim očima. Iskesio je svoje očnjake prema meni dok sam bio naslonjen na drevni stari hrast. Osjećao sam… na njegovom sam području nepozvan… i slab. Protiv njega ne mogu sada i ne želim. Radije neka umrem od ugriza gladne životinje, nego da čovječja ruka bude zaslužna za moj svršetak. Približio mi se. Njegova dlaka bila je siva, na nekim mjestima crna, na nekima bijela. I na sam pogled bila je neopisivo meka… Ispružih ruku, poželjeh ga dodirnuti. Vjetar je zapuhao i otpjevao prvi stih majke Tišine. Vuk se umirio. Pogledao me, ovaj put drugačije. Strast divljine i dalje je sjala u njegovim očima, ali nije želio da sam dočekam jutro.

Približio mi se. Bio je veći nego je uobičajeno za vuka. Legao je svim svojim tijelom na moje noge i na dio mog trupa. Glavu je položio u moje krilo. Pomilovah ga po glavi i rekoh… Hvala ti prijatelju… za malo topline. Zacvilio je tiho, ali dovoljno čujno. Polagano, njegova toplina preplavila je i moje tijelo. Kao serum od bogova poslan meni, od vuka, od same divljine, od prirode… Tada nestade i nevinost snijega, i prokletstvo leda. Protrčah uz to tijelo kroz sve šume Imperije… ostavih trag… a tada začuh… zavijanje njegovih prijatelja prije zore.

Mog čuvara više nije bilo. Od njega nije ostao ni trag na zemlji, ali trag na meni ostat će do vijeka. Moj mukotrpni put za povratak je… započeo.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Najdraži moji vjerni... dobra vam večer svima. Nije me bilo dugo jer... bijah u drugoj državi, daleko od svog doma... jer, neću vam lagati, bilo mi je jako jako loše... iz ovog mog sna u ledu, i sami možete zaključiti o čemu je bilo riječ, ali evo me opet, ovdje. Oprostite, što nisam svraćao na vaše blogove, zaista, i obećajem vam, nadoknadit ću sve. Evo, i blagdani uskoro prolaze, i želim vam sve najbolje... a vuk... vuk je istinit, najdraži moji. Barem vam ja nikad nisam lagao...
SLAVA BOGOVIMA POGANSKIM U VIJEKOVE!!!

- 16:49 - Komentari (21) - Isprintaj - #

18.11.2007., nedjelja

Šesnaest godina...

Zima je. Nakon punih šesnaest godina, snijeg je počeo padati po srcima usnulih boraca. Da… po ranjenim srcima, mladim srcima, hrabrim dušama. Bio stećak ili križ s imenom nije bitno… Uspomena je ostala u svima onima koji znaju što znači rat. U meni i u svakome živi i tinja barem jedna čista, kristalna suza, koja pada svakoga jutra na svijeću koja još nije izgorjela. Rodna gruda traži pravdu, rodna gruda koja se krvi napila, traži slobodu… a oni je i dalje gaze, i gaze… ne cijene ta mlada i hrabra srca koja su opet dana današnjeg pod snijegom mrtva zakopana.

Šesnaest ljeta je preletjelo preko ramena boraca, njihovih obitelji, djece i unučadi. Šesnaest ljeta patnje, tuge, nadanja i uspomena, kao šesnaest tisuća novih neuspjeha i srušenih snova… kamo idemo, tko nas to vodi u ime jednoga Boga, u ime jednoga ili više njih? Kakve li su to maske na licima ljudi kojima smo vjerovali? …za one koji su svoje branili vješala se i dalje njišu, gladna su duše pravedne, gladne krika ljudskoga, gladne patnje ratnika hrabroga… nadaju se da će se i njihova srca iz tamnica pridružiti mladim mrtvim srcima pod šesnaest godina starim snijegom…

Mora li križ natopljen krvlju biti? Natopljen krvlju Hrvata, poštenog i snažnog naroda Hrvatskog, koji na ovom tlu gradi svoju povijest od sedmoga stoljeća do današnjega dana. Nismo nikada napadali, nikada nismo osvajali… samo smo branili ovu rodnu grudu, nevin sjaj u očima djeteta, nevinost u duši i tijelu mlade djevojke Hrvatice… Gdje li je ta povijest naša sada? Zašto je iskorijeniti žele, zašto nas osramotiti žele…? Smetamo njima, smetamo neprijateljima, ali žalost je najveća što se žuti papir povijesti blati imenima izdajnika među narodom Hrvatskim… kako pogledati svome djetetu u oči kada oca pita – zašto tata?

Srce ovo malo i bolesno, rođeno u jeku rata zna i osjeća kako sveta krv Hrvatska u mnogim mladim i hrabrim srcima, kao i onima prije šesnaest godina i dalje kola ovim venama… venama koje nose u sebi vatre Hrvatske, vatre slave i časti, vatre rata pravednoga, a ne kukavnoga kao oni… oni preko rijeke Dunava koji izgradili su državu svoju na krvi onoga poštenog, na muci Hrvata.

Dičiti se jer si ubio nevinoga – prokletstvo je za tebe i cijeli tvoj rod. Kako ne vide ti ljudi, kako iz očiju neprijatelja sijeva otrov zmijski, gnjusan i paklen, kako zdrobiti Hrvata hrabroga želi, na sudskoj stolici pred vješalima… Kako ne vidi svijet ovaj cijeli, ali vidi jedna veća sila, vidi narod Hrvatski, vidi Hrvat očima svojim kako njegova zemlja pati, i plače čak i nakon šesnaest godina nad snijegom pokrivenim mrtvim srcima…

Kada vrijeme suda dođe, kada četvorica snažnih siđu na ovaj svijet, zakucat će opet mlada srca ta, zakucat će opet, nakon milijardu godina… hodat će opet među nama, uspomena postat će stvarnost… Majke plakat će radosne suze zbog povratka sinova svojih, ocima srce ponosno kucat će vječno, dijete malo napokon će moći viknuti Tata!, a supruga će opet dočekati svoga muža i reći Volim te i dalje… Rodna će gruda vrisnuti i proplakati krvave suze, čast i ponos im vratiti, progutati neprijatelja u ognju…

Kada vrijeme suda dođe, sjetite se riječi ovih, sjetite se riječi malog srca koje vidi, i čast daje ratnicima, borcima hrabrim Hrvatske, lijepe Domovine naše…


Image Hosted by ImageShack.us


Ovaj tekst ne može izraziti moju žalost i iskrenu moju tugu radi onoga što se dogodilo u gradu Vukovaru... Možda vam nije jasno zašto se bacam na tu temu, ali osjetih potrebu da vas sve podsjetim, sve vas koji živite na ovom tlu, o onome što se dogodilo i o onome što se zaboraviti ne smije. Častan smo narod, najdraži moji prijatelji, i takav narod moramo i ostati a ne blatiti svoju povijest. Nadam se da vas ipak dirnuh, jer jedan tekst ne može izraziti sve ono što mi je na srcu... Slava vam svima i slava njima... svim tim srcima pod križem zakopanima.

- 19:02 - Komentari (23) - Isprintaj - #

24.10.2007., srijeda

Healing and return...

I odzvanjala je tako bitka u mojim ušima… bitka za čast… bitka za život. Za moj život. Šaputao je Vjetar na usnama Tišine koja me obuzimala… rekao mi je, Spavaj, sine moj… I tako je i bilo. Spavah na rukama od leda, u agoniji života. Jadno mi i ranjeno tijelo, spavalo je na postelji bijeloj… a duša mi je letjela do neba…
I dotaknuh zvijezde! Najsjajnije i najsvjetlije… najljepše… svoj cilj. U noći… u gluhoj doći gdje nema nikoga, na mračnom nebu uz mjesec snivah… svoj lijepi san… Mjesečevo tijelo jednako je blijedo bilo kao i moje… a toliko mekano kao oblak od satena, ukrašen snovima čovjeka. Čovjeka… Bićem koje se može nazvati čovjekom. Moje nade su tada… uz zvona crkvena ipak oživjela. Preda me… kročili su oni. Moji najljepši… moji najdraži… dijelovi mene kojima dajem dio svoga života, i davat ću im uvijek dio sebe.

Stajah na livadi. Čisti i blagi povjetarac opet je prohujao kroz mene… kroz moje tanke spavaće halje. Osjetih hladnoću i nemir… sna je nestalo… Iz daljine, duboko iz šume koja se protezala nasuprot mene, zemlja se zatresla. Muk i Tišina nestajali su u svojoj grozoti i ljepoti, nebo se smračilo, sivi oblaci ga prekriše…

A tada… oni su pojurili na svojim konjima… pored mene. Sa kopljima u ruci, s ponosom na licu, hrabrosti u srcu, s lukovima i strijelama na leđima, s mačevima i u oklopima… oni… svi oni bili su moji i ostali su moji… u mome srcu su nastali, kroz listove papira nastavit će živjeti. I gledah tako… kako prolaze pored mene. Svako lice okrenulo se prema meni. Svake oči pogledale su me barem jednom. I zelene… i crne… i plave… i zlatne… Svaki taj pogled taknuo mi je duh koji je i dalje spavao na mjesecu…

U trenu, pograbiše me snažne ruke jednoga oko struka i staviše me pred sebe. Srce mi je tuklo kao nikada, iz grudi moga duha htjelo je iskočiti! Sreća… tuga… neizvjesnost… što li me je prožimalo, objasniti ne znam… ali bilo je duboko, duboko poput prve spoznaje življenja. Ne trebah ni pitati kamo idu… ti ratnici, moji vitezovi… koje stvorih… ta poznata lica iz tame su izašla… da se bore za mene. Da… za mene. Za dijete puno želja. Za čovjeka koji želi još živjeti… Za onoga koji želi završiti ovu priču.

Svi stadoše na trenutak u isti tren osluškujući… Vjetar je šutio, Tišina mu nije dala da govori. Pred nama… bio je trnovit put i prostiralo se područje krvavocrvenog cvijeća… Glasovi su zapjevali duboko u mome sjećanju. Najavljivali su nešto… hoće li doći do buđenja..? Ili ću i dalje vječno snivati? …na postelji od leda? Hoću li s Đavlom dijeliti utrnule snove moje životne svijeće, ili ću pobijediti u ovom boju?

Slava bogovima poganskim! – zaoriše meni poznati glasovi… Oni podigoše u zrak svoja oružja… i tada… sklopih oči na prsima Crnog Viteza koji me vodio… jednim dijelom u smrt, drugim dijelom u život… i sklopih oči na prsima presvetog mi srebrnog mjeseca na noćnom nebu… i začuh glazbu i zvona i krik i plač i…

…nekoga kako zaziva moje ime.

Otvorih oči… a oko mene soba… hladna i mračna… ali osvanulo je i meni jutro. Ne znajući, uz rane na mome tijelu ipak… ipak je opstala osoba koja mora završiti ovu životnu priču…


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Evo mene... najdraži moji... napokon se smiješim na kraju ove priče. Nadam se... da sam uspio opet s vama podijeliti dio spoznaje koje doživjeh dok spavah u dubokom snu, radi anestezije. Vidim... nekima iskreno nedostajah. Jako mi je drago radi toga, ipak ste se zaželjeli mojih priča, zar ne? Heh... ali evo... zahvaljujući svima vama i dobrim željama koje mi je Damian prenosio svakoga dana kada me posjećivao, ponovno se vratih za svoj tron (radna stolica i kompjuter)... ne pokušavajte saznati od čega bolovah... nećete saznati, jer bolovat ću cijeloga života. Ali to nije bitno. Kako jedna od mojih prijateljica kaže... Death and Healing... ide točno tim redom... Slava i vama... i bogovima poganskim!

- 19:19 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
"Sva četiri lica o meni i svim mojim svjetovima... Sva četiri lica koja pišu ove priče... Razum, ludost, dobro i zlo pišu u pričama ovim, govore o meni, bogove svoje slave, štuju duše mrtve, snove ostvaruju, neprijatelje ruše i ubijaju... u mraku svom, slaveći Tišinu svetu i Smrt.''

Image Hosted by ImageShack.us
O meni...
blog Layouts

blog Layouts


*************
Image Hosted by ImageShack.us
*************
Ime - Nemo (Horna)
Godine - ko da je važno, glavno da živim.
Spol - neodređeno
Grad - ... place do Osijeka
Ono što volim - ...glazbu za koju dušu dajem, tišinu, mrak, svoju samoću, sve što ima veze s nadnaravnim, nordijsku i slavensku mitologiju, vampirizam, romane i novele koje pišem iz nepoznatog razloga, posljednji blagoslov prije vječnog sna, svoju Tišinu i Vjetar... književnost i povijest, Gvozd.
Ono što ne volim - ...ljude koji krše obećanja, ljude općenito, narodnjake, cajkaroše koji vrijeđaju metal, kad se metalci međusobno oko mjuze i žanrova svađaju, sunce(na koje imam alergiju, pošto su mi zjenice osjetljive na svjetlost), ljude koji kopiraju druge jer su neoriginalni, školu i CRVE!!!-khmnamcor
Moje puste želje - ...pronaći osobu koja razumije zlo lice u meni, pobjeći u Finsku i skrasiti se, pjevati operu... ha hasmokin

Image Hosted by ImageShack.us


Bendovi koje slušam... ::
Norther - kad želim ubit nekog
Apocalyptica - kad se želim smiriti
Dimmu Borgir - obavezno prije spavanja
Nightwish - iako najviše cijenim Tarju a ne cijeli bend... jbg, kad je ženska talent!
Korpiklaani - kad se pije
Ensiferum - za inspiraciju
Moonsorrow - podsjeća me na jednog legu
Eternal Tears of Sorrow
Ancient Ceremony
Afterworld
Amon Amarth
Blind Guardian
Catamenia
Arkona (ruska)
Arkona (poljska)
Infernal Gates
Himinibjorg
Corpus Mortale
Aes Dana
Moonlight Agony
Wintersun
Faun
Besomar
Satyricon
Dub Buk
Ashen Light
Pagan Forest
Bathory
Borknagar
Evenfall
Ark
Grabak
Eternal Tears of Sorrow
Sirenia
Tristania
Dream Evil
Limbonic Art
Therion
Aegir
Anorexia Nervosa
Adagio
Behexen
Artrosis
Sabaton
Old Man's Child
Haggard
Obtest
In Flames
Helheim
Demoniac
Pagan Reign
Skyforger
Satarial
Elfsword
Ashes you leave
Shadow's Fall
Limbonic Art
Demons and Wizards
Galloglass
Immortal
Enslavement of Beauty
Stribog
Xandria
Moonspell
Drudkh
Burzum
Emperor
Cruachan
Folkearth
Belenos
Vader
Aborym
Simargal
Evol
Astaroth
Turisas
Cradle of Filth
Kalmah
Tyr
Helrit
Narsilion
1349
Amorphis

... i još mnogo drugih + staroslavenske, nordijske i irske pagan stvari....
...i naravno, promoviram jedan bend iz Bosne - MONUMENT i naravno SLAVOGORJE :D Ne izostavimo i klasičnu glazbu... ipak je to, kao i pagan mjuza temelj nekih pravaca u glazbi. :)

*************

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-11

Ovo vam bjaše Petri Lindroos... tip koji pjeva i svira gitaru u
Northeru i kojeg ja naprosto obožavam... heheburninmad

*************

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Samo jednu rič imam za ženu koje je ovjekovila Nightwish i koju god da nađu u zamjenu... namcorAh ne... nonitko ne može zamijeniti Tarju Turunenthumbup. Definitivno, ona je još jedna osoba koja spada među moje Finske legende.smijeh

*************

A sada... naš najdraži... nikada zaboravljeni... neću ga ni imenovati... samo ću reći... da nije samo meni žao... već i mnogim ljudima... Zbog onoga što mu se dogodilo... Ali dok ga volimo... Živi u našim srcima. I ovo je posvećeno također, još jednoj osobi koju ja jako volim. heh... tko bi reko da i ja volit mogu, ali eto... dakle... On. naš neumrli koji živi svake godine... na Halloween.
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

*************

Ahm ahm... coolnajčudniji dosad, ali lik koji mi je JAKO prirasao srcudead, pa tako se i ženski dio mene opako pali na njegasmokin... Ne gledam glumca jbg, već lika kojeg glumi... Hehe... Ljudi moji, moj najdraži, a nadam se i nekima od vas da je zapeo za oko... Haldir o' Lorien... thumbup Hm hm... da objašnjavam il ne... bolje neću, iovako me smatrate čudakom tak dalud... Eto... Ugl, ne mog si pomoć, palim se na vilenjake party. ...jebozovan vilenjak, nema šta smijeh
Lothron lin lend naband... (ak vas zanima šta znači, učite vilenjački!) mah

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

*************